O fundusu skulptura
Temelji radionice postavljeni su u elaboratu akademske kiparice Milene Lah kada je 1979. godine definiran prvi okvir njezina djelovanja: drvo kao materijal oblikovanja, etnografski sadržaj Gorskog kotara kao tema, park skulptura kao omeđeni prostor unutar kojeg će se smjestiti ostvarena djela.
Drvo je ostalo kao logični izbor. Od etnografije se odustalo već nakon nekoliko godina u prilog osobnih poetika autora i stvaranja bez ikakvih ograničenja. Odustalo se i od parka skulpture, a tijekom svih ovih godina saživjela je ideja da čitavi Gorski kotar postane radionicom i otvorenim izložbenim prostorom, od Lokava gdje je sve započelo, do Delnica, Broda na Kupi, Crnog Luga, Mrkoplja, Liča, Fužina, Skrada, Tršća, Mrzle Vodice, Prezida, Brod Moravica, Vrbovskog, Ravne Gore, Rijeke (mjesta gdje su do sada postavljene skulpture).Svoj identitet, značenje, smisao i zrelost Radionica je potvrdila, prije svega, izborom autora. Na samom početku djelovanja, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, ima etnografsko obilježje. Pozvani su autori koji vizualnost u kiparstvu i odnos volumena i prostora izražavaju na nov način: Zvonimir Kamenar, Vesna Popržan, Nada Orel, Hamo Čavrk.
Do polovice osamdesetih svoj su doprinos Radionici dali umjetnici individualnog izraza i krajnje pojednostavljenih oblika: Peruško Bogdanić, Petar Barišić, Zlatko Zlatić i Dora Kovačević. Uključili su se i predstavnici grupe Biafra: Ratko Petrić, Miro Vuco i Ivan Lesiak. Godinu 1987. obilježili su autori slikarsko-plastičnog istraživanja temeljenog na igri: Marina Banić, Bane Milenković i Goran Štimac. Početkom devedesetih godina obol Radionici su dali mladi novim iskustvima i istraživanjima temeljenim na postkonceptualizmu: Svjetlan Junaković, Vlasta Žanić, Vesna Pokas, Mirjana Vodopija, Đorđe Jandrić i Neli Ružić Ljubić. Godine 1996. značajan je nastup Slavomira Drinkovića, a 2001. Kažimira Hrastea i Kuzme Kovačića, umjetnika koji njeguju izražajnost i rafiniranu jednostavnost čistih oblika. Tu su i poznate i priznate veličine hrvatske umjetnosti: Ivan Kožarić, Marija Ujević Galetović, Šime Vulas, Miroslav Šutej Josip Diminić, Antun Babić, Vera Fischer, Ljubo de Karina, Vladimir Gašparić-Gapa, Mladen Mikulin i Mile Blažević. Posebni doprinos dali su riječki umjetnici: Žarko Violić, Mirko Zrinšćak, Zlatko Kutnjak, Mauro Stipanov, Bruno Paladin, Želimir Hladnik, Siniša Majkus, Kruno Vrgoč, Vjekoslav Vojo Radoičić, Tomo Gerić, Zdravko Milić. Zadnje desetljeće djelovanja radionice obilježeno je i sudjelovanjem kipara mlađe generacije: Danijel Kovač, Silvo Šarić, Darija Žmak, Neven Bilić, Hrvoje Urumović, Petar Dolić, Alem Korkut, Marin Marinić, Krešimir Rod, Dražen Vitolović, Božica Dea Matasić, Marina Bauer, Miroslav Sabolić.
Brojkama iskazano, ova velika izložba na otvorenom u 45 godina kontinuiranog trajanja okupila je 90 umjetnika od kojih su neki više puta sudjelovali (109 sudionika), među njima i najveća imena hrvatskog kiparstva s ukupno 120 skulptura postavljenih u prostor. Drvo kao materijal ima kraći životni vijek u odnosu na ostale klasične kiparske materijale. Zato je, nažalost, određen broj skulptura dotrajao i uklonjen, pa je u fundusu 87 skulptura.
Mjesta na kojima su postavljane skulpture
