Treba posebno napomenuti kod skulptura Goranske radionice bogatstvo strukturalnih obrada površine koje koherentno slijede oblikovanje. Surost građe u igri izboja i udubljenja, disanje rustične opne, miris drvne epiderme. Umjetnici su u cijelosti podredili svoju doživljajnost goranskoj poetici i maštu goranskim vidicima: krajoliku, ambijentu i drvu – njegovoj organskoj suštini. …Poetska misao pružena iz našeg vremena u kraj vjekovnih šuma. Metafora goranske prirode, umjetnička sublimacija njegove materijalne biti. Izravni radni dodir s građom u prirodnoj sredini i radionička skupnost – pribavljaju posebnu dimenziju stvaralačkom naporu umjetnika. U izvornom će mediju izoštriti njihova prijemljivost za dojmove i sugestije, istančani priklon drvnoj tvari i obogatiti sadržaj i kiparske izražajne slobode. …Poletno se osovljuje Preslica Dalibora Radauša, totemski zagonetna, odmjerena i svečana. …Žarko Tomazetić kod svoje Preslice prolazi od rudimentarnog, odvaljenog bloka, oživljenog rustično urezanim ukrasnim motivima. No, u prijetećoj masi te moćne skulpture odista nema intimiteta i pitomosti preslice!
