Vedra snaga prirode ječi u organskim formama Ljuba de Karine, u Vertikali Svetog Roka i u vertikali Jezero. Uskim prodorom otvorio je jezgru volumena. Tako je unutrašnji prostor postao gradbeni dio kompozicije. Autorove intervencije su neznatne. Ostavio je strukturu godova, ali je površini dodao novu strukturu, paralelna vodoravna užljebljenja, prepoznatljivi grafizam. Niti jedan urez nije isti. Ono što se događa na površini, iščitavamo kao retke autorovih misli i kao otiske vlastitoga duhovnog bića.
Primjenjujući jednostavno načelo vizualnog reda i stroge čistoće, oštrih kutova i nazubljenih plošnih struktura koje ponavljaju ujednačenu izmjenu prostora i volumena (svjetla i sjena), isticanjem dinamike okomitog kretanja koje podražava rast jele i nazubljenost pile, Siniša Majkus je formom Jela – pila postigao da materijal određuje oblik i da forma u prostoru postoji integralno, u međusobnom djelovanju s onim što je okružuje.
Branka Arh
