O Radionici
Mjesta održavanja saziva
Goranska kiparska radionica Lokve
Gorski kotar jedna je od najlijepših hrvatskih regija specifična po mnogočemu – najprije po prirodnim ljepotama, surovoj klimi, po planinskom slabo naseljenom kraju i po nedostatku institucija u kulturi (posebice u vizualnoj umjetnosti).
Kako danas, tako i pred više od četrdeset godina kada je 1979. pokrenuta Goranska kiparska radionica sa sjedištem u Lokvama.
Utemeljitelji Nikola Lepinski profesor u tamošnjoj školi i Milena Lah akademska kiparica iz Zagreba izradili su programski okvir i iste godine organizirali saziv kipara. U Lokvama, sjedištu radionice, održan je 1. saziv, na kome sudjeluju Zvonimir Kamenar, Grga Marjanović i Vesna Popržan i ostvaruju prve skulpture, Žagu, Zboj i Češalj postavljene u otvoreni prostor u mjestu izrade.
Što je Goranska kiparska radionica?
Do odgovora se ne može doći samo poznavanjem autora sudionika i uvidom u fundus skulptura.
Nužno je sagledati način djelovanja i uvjete u kojima se to ostvaruje. Riječ je o radionici što podrazumijeva građevinu, zatvoreni prostor sa alatima, strojevima i dizalicama, u kome se radi, odnosno stvara. U Goranskoj kiparskoj radionice se stvara podržano neformalnom mrežom funkcija koje su zamjena za uobičajeno poimanje radionice.
Mrežu čine autori sudionici, članovi radionice, šumari, pomoćni radnici sjekači, pilanari, prijevoznici, obrtnici bravari, građevinari. Svi sa svojom opremom i alatima. A odmah pri ruci prati i podupire lokalna uprava, učitelji i učenici osnovne škole, povjesničari umjetnosti, radnici u turizmu, domaćini smještaja i boravka autora, ugostitelji, mediji i veliki broj zainteresiranih mještana Lokava.
Nema krutog ustroja, nema autoriteta upravljanja i vlasništva. To ne znači da nema reda. Vladaju dobre prakse nepisanih pravila, dobri običaji i tradicija.
Temelj je u zanosu volontera, tvrdoglavoj upornosti i ustrajnosti. Kada je dobro i kada ne ide kako smo željeli, dakle uvijek.
Mjesto na kome se stvara nije uvijek isto. U Lokvama se prolazilo od zaravni Rezane, preko sjenovitih obala jezera, Golubinjaka, pilane u Lascu do središta Lokava gdje su održani zadnji sazivi.
Tako svakog ljeta. Zadnjih petnaestak godina jedan radni tjedan svakog lipnja, počevši sa radom prvog ponedjeljka. Otvaranje saziva je tradicionalno, petkom u tom random tjednu, točno u podne na Lokvarskom jezeru.
Skulpture se izrađuju iz drva (hrast), najorganskijeg od tradicionalnih kiparskih materijala, specifične strukture podatne za obradu. Drvo je najprimjereniji i najlogičniji odabir za Gorski kotar, ali uz jedan nedostatak vezan uz trajanje skulpture na otvorenom prostoru. To je razlog uklanjanja dotrajalih skulptura nastalih na početnim sazivima.
Skulpture se postavljaju na otvoreni prostor u svim većim mjestima diljem Gorskog kotara čineći izložbu na otvorenom ili zbirku suvremenog hrvatskog kiparstva.
Ovdije se odstupilo od prvotne zamisli da se postavljaju na jednom mjestu u parku skulptura. Iskustvo sličnih radionica je da se u parku fundus jednostavnije pokazuje i predstavlja.
Naša koncepcija je nastala spontano, kada se u Lokvama nije mogao pronaći prostor za smještaj velikog broja skulptura. Vrlo je efikasna i inovativna u ostvarivanju optimalnog rješenja za prostor i skulpturu u njemu.
Izbor autora je ono što određuje radionicu, njezin koncept, prepoznatljivost, zrelost, konačno vrijednost.
Među autorima sudionicima su gotovo sva velika imema hrvatskog kiparstva. Mnogi su sudjelovali kao već afirmirani umjetnici, neki su prepoznati kao mladi, a kasnije su svojim ostvarenjima potvrdili poziv.
Goranska kiparska radionica uz saziv kipara kao centralni događaj ima i paralelne funkcije i aktivnosti: saziv grafike, izložbe fotografija, izložbe skulptura, manifestacije Noć skulptura i Noć muzeja, radionice drvoreza za osnovnoškolce i odrasle.
O povijesti radionice:
Goranska kiparska radionica djeluje od 1979. godine, sa središtem u Lokvama. U Lokvama je održan 1. saziv sa sudionicima Zvonimirom Kamenarom, Grgom Marjanovićem i Vesnom Popržan. Radionica uspjeva trajati i dokazati značenje svoga postojanja i, uz MKS u Dubrovi, sačuvati status najstarije likovne kolonije na otvorenom prostoru u Hrvatskoj. Skulpture u drvu razmještene su prostorom Gorskog kotara kao jedinstvena djela koja povezuju ljudski duh i prirodu.
Svoje postojanje i svoj kontinuitet GKR duguje, prije svega, Nikoli Lepinskom, utemeljitelju i dugogodišnjem voditelju koji je izuzetnom upornošću, entuzijazmom i ustrajnošću, duboko vjerujući da radi nešto vrijedno i važno, da Gorskom kotaru namjenjuje drukčiju budućnost, onu koja će ga uklopiti u tijekove suvremene likovne misli, od samih početaka imao svoj koncept. Uvijek se radilo o ozbiljnom i zrelom izboru, ništa se nije događalo izvan promišljenog, od odabira autora do smještaja skulpture.
Drvo kao materijal je za Gorski kotar bio logični izbor. Već je 1. saziv označio polje svoga djelovanja, a prvi sudionici dali su mu etnografsko obilježje od kojega se kasnije odustalo da bi se ostavila sloboda izbora teme.