Svakim dolaskom u Gorski kotar posljednjih godina, u mislima uspoređujem sliku onoga što gledam ispred sebe i momenta kada sam prvi puta uživo vidio grube tragove koje su vremenske neprilike ostavile na taj kraj u zimu 2014. godine, a činim to već nesvjesno. Prizori izlomljenih, zavrnutih, divljački razbacanih inače elegantnih bijelih breza, u kontrastu s tamnim ostatkom guste osakaćene šume, ostavili su upečatljiv podsjetnik na fragilnost i nepredvidivost prirode, a s tim u skladu, i naših života.
Događaji poput katastrofalnog nevremena, vjetrova, ledenih kiša i sličnih grubih za nas i okoliš teških pojava, nužni su i simptomatični kako za prirodu tako i za nas same u njoj. U njima imamo priliku vidjeti najdramatičnije zaplete i rasplete, uočavati i pretpostavljati uzroke i posljedice, pratiti tragove i njihovu promjenu kroz vrijeme, a naučeno pokušati interpretirati i primijeniti u svoje obrasce ponašanja i postupanja u odnosu naspram okoline.
Kompozicijom visokih izlomljenih bijelih linija u prostoru u kontekstu GKR Lokve želim uspostaviti dijalog s prostorom koji me na svoj specifičan način odgaja i uči istovremenoj ljepoti i surovosti, proziva bitnost elementarnih odnosa koji na nas (a često upravo zbog nas) i našu okolinu ostavljaju tragove čije trajanje i značaj ne možemo predvidjeti, eventualno ih se možemo prisjećati, zabilježiti i učiti iz njih ili pak prelomiti i pokušati ih izbrisati.
Vladimir Novak
