Primivši poziv na sudjelovanje u trećem sazivu grafike Goranske kiparske radionice Edvin Dragičević prihvatio je izazov stvaranja u tehnici drvoreza, koja je u koncepcijskoj osnovi samog saziva a netipična je za njegov grafički prosede. Umjesto traženja jednostavnijeg kompromisnog rješenja, umjetnik se bezrezervno primio stimulativnog zadatka. Iskoračivši izvan diskrecijske zone bakropisa, u kojemu je besprijekoran majstor, oblikovao je novi niz grafika isključivo u drvorezu.
Ipak, pristup mediju, uvjetovan željenom vizualizacijom prikaza, zahtijevao je drukčiju metodologiju izrade matrica od uobičajene. Kako bi ostvario čiste i ujednačene monokromne plohe na tragu tehnika dubokog tiska, morao je anulirati teksturalne osobitosti drvene matrice. Postupak ništenja godova i karakteristika drveta, nije bio moguć na svim drvenim podlogama, zbog čega je prije konačnog oblikovanja ploča za otiskivanje mape bilo nužno napraviti niz proba kako bi se pronašla odgovarajuća matrica – dovoljno mekana za provedbu zamišljenog, a opet dovoljno čvrsta da može podnijeti tiskanje naklade bez savijanja.
Osim drvene matrice kao neposredne asocijativne poveznice s prostorom Gorskog kotara, toposni kontekst u Edvinovoj goranskoj grafičkoj mapi odražava se i na početnom poticajnom impulsu, koji je presudio tematskom aspektu mape. Sačuvani lokalni bunker iz razdoblja II. svjetskog rata, potaknuo je umjetnika da se vrati temi koja ga je dugi niz godina fascinirala i koju je, nadahnut knjigom Paula Virilia o vojnoj obrambenoj arhitekturi naslovljenoj Buncher Archeology, ranije obradio u mnogobrojnoj grafičkoj seriji malog formata Iluzija sigurnosti.
Polazeći od stvarnog lokalnog tipa defenzivne arhitekture, vizualni repertoar mape Edvin proširuje izdvojenim pojedinačnim primjerima iz vlastitog repozitorija bunkera, prikupljanog za prethodno spomenutu seriju. Nove interpretacije ovog specifičnog arhitektonskog motiva oprečnih aluzija (opasnost, razaranja i rat, ali i neprobojnost, zaštita te sigurnost) naslanjaju se na ranije postavke, ali u proširenom konotativnom kontekstu. Tipološke varijacije bunkera, pročišćenih od suvišnih arhitektonskih elemenata, u prikazima mape gube osnovne karakteristike – volumen i čvrstoću, te su reducirani na elementarne apstrahirane dvodimenzionalne monokromne monolite na tragu apstraktnog geometrizma, koje oblikom nerijetko asociraju na siluete bezlične suvremene stambene arhitekture. Hladna kontrastna estetika bijele praznine lista i plošnost crne izolirane geometrijske forme izvorni arhitektonski motiv lišava ne samo vremensko-prostornih konotacija, već i prepoznatljivosti i svojstvene mu neuništivosti.
Na osnovi arganovske premise istovjetnosti arhitekture i kulture (civilizacije), prema kojoj je bunker fizički podsjetnik na minule događaje u 20. stoljeću te opomena na moguće opasnosti u 21. stoljeću, umjetnik proturječnim i dvosmislenim vizualnim poigravanjima analogijom bunker – dom propituje mogućnost sigurnosti unutar konteksta naše sadašnjosti obilježene neshvatljivim zbivanjima koja izmiču razumu. Suočeni s raznim krizama (migracijske krize, nuklearni rat…) uzrokovanima gramzivošću i egocentrizmom te egzistencijalnim strahovima, pojedinci tragaju za novim utočištem, mjestom izolacije i zaklona. Dvojnom korelacijom motiva i potiranjem impresije neprobojnosti i zaštite, potencira se opća nelagoda opasnosti te ispraznost iluzije mogućeg očuvanja. Bunker (dom) preobražava se u bezvremeni, nestvarni, univerzalni simbol dehumanizacije, izoliranosti i izgubljenosti u kojemu nema zaklona, već samo otuđenih i usamljenih pojedinaca. U društvu lišenom empatije i humanosti svaka sigurnost čisti je privid.
Iza privlačne jednostavnosti grafičkih listova nekonvencionalnih predodžbi stvarnosti skriva se suptilna provokacija, ali i ironičan iskaz iskrivljene perspektive naše civilizacije te apsurd našeg vremena poraza i nemoći.
Ana Petković Basletić
Lokve, 2.10.2024.
